Južna Amerika

Amazona je druga najduža rijeka na svijetu i presijeca najveću tropsku šumu na svijetu. Sa svojih 6280 kilometara (prema nekim podacima ima i 6750 kilometara), jedino je Nil duži od nje. Ali ako već nije najduža, onda je zasigurno najšira rijeka. Španjolski istraživač Francisco de Orellana je bio prvi Evropljanin koji je otišao duboko u to područje. Dao joj je ime Amazona 1542. godine, jer je vidio mnogo plemena žena ratnica koje su ga podsjetile na Amazonke iz grčke mitologije.
Izvor joj je smješten visoko u peruanskim Andama nekih 150 km od Tihog oceana. Dubina rijeke ovisi o njenoj širini, i varira od 50-80 metara. U blizini grada Obidosa duboka je čak 130 metara. Široka je i do 50 km, a na samom ušću rijeka prelazi 250 kilometara širine. Voda u ogromnim količinama utiče u Atlantski ocean – preko 200 000 kubičnih metara vode u sekudni. Procjenjuje se da ukupna količina vode iz Amazone iznosi preko 20% svih svjetskih voda. Takvo izlijevanje dovodi do stvaranja pojasa slatke vode u Atlantskom oceanu širokoga 200 km. Najveći dio korita Amazone ima vrlo blag pad – u prosjeku samo 2 centimetra po kilometru. Blagi pad njenog estuarija omogućuje da plimni valovi iz Atlantskog oceana dopru duboko u unutrašnjost.
Na tom području se nalazi preko 200 rijeka, dok 17 rijeka koje utječu u Amazonu ima dužinu preko 1600 kilometara. Sve te rijeke i potoci čine Amazonsko područje koje zauzima 40% cijele Južne Amerike. Zauzima područja Brazila, Venecuele, Kolumbije, Ekvadora, Perua i Bolivije, odnosno prostor od Anda na istoku preko Brazilkog visočja na jugu do Gvajanskog gorja na sjeveru. Kada bi to bila država, bila bi deveta najveća država na svijetu.

Amazonska prašuma je najveća i najstarija biljna formacija na Zemlji. Ona čini 25% svih šuma na Zemlji. Tamo nema godišnjih doba. Postoje samo vlažna i manje vlažna razdoblja. U Amazonskom području se nalaze tisuće i tisuće najrazličitijih životinja i biljaka. Na prosječnom četvornom kilometru Amazonskog područja nalazi se 750 vrsta biljaka, 125 vrsta sisavaca, 400 vrsta ptica, 100 vrsta gmazova i 16 vrsta vodozemaca.

Procjenjuje se da na tom području živi između 2500 - 3000 vrsta riba. Budući da na cijeloj planeti Zemlji živi oko 6650 vrsta slatkovodnih riba, Amazonsko područje predstavlja nepresušan izvor za ihtiologe cijeloga svijeta. Recimo samo da na području Amazonije ima deset puta više vrsta riba nego u cijeloj Evropi.
Od studenog do lipnja nastupa tzv. kišna sezona. Tada dolazi do potapljanja golemih područja koja predstavljaju idealno mjesto za mriješćenje mnogih vrsta riba. Ciklidi prolanaze izdvojene bare u kojima se mrijeste. Primjećeno je da su puno pogodnije bare koje su izvan dometa velikih krošanja. Naime, sunce jače zagrijava vodu, povečavajući temperaturu u bari. Veća temperatura potiče ciklide na parenje, a istodobno u bari dolazi do rapidnog rasta mikroalgi i infusorie. Oni mladim ribama omogučuju brz rast, za razliku od bara koje ostaju po cijeli dan u hladu. Tamo je reprodukcija ciklida puno manja te su ribe općenito slabije razvijene. Vodostaj rijeka zna oscilirati 11 - 15 metara.
Ihtiolozi Lowe i McConnell 1984. godine su procijenili da na Amazonskom području žive 82 vrste ciklida. Novija istraživanja Sven O. Kullandera pokazuju kako postoji preko 300 vrsta. Zastupljenost ciklida naspram drugih riba je relativno malena. To je zbog toga što oni ne vole brze, jake rijeke. Zato ih se većinom i nalazi u manjim pritocima, barama i jezerima.
Rijeke u Amazonskom području dijele se na: bijelu vodu, bistru vodu i crnu vodu.

Bijela voda
To su rijeke koje dolaze sa područja Anda. Putem ispiru tla (većinom glinu) koja muti vodu. Pošto je voda prilično mutna u njoj se nalazi malo vodenog bilja. Voda je bogata hranjivim tvarima koje privlače mnoge insekte. Za insektima naravno dolaze i mnogobrojne ribe. pH vode iznosi između 6.4 – 7, a tvrdoća joj je gotovo nemjerljiva (ispod 1o dH), dok joj je boja za razliku od njenog naziva žučkasta. Tipične rijeke su Rio Solimoes, Rio Madeira, Rio Branco.

Bistra voda
Dolazi sa Brazilskog visočja i Gvajanskog gorja. Pošto na tim planinama nema erozivnih stijena niti rijeke ne sadrže topive, hranjive tvari. Voda je kisela, pH 5 – 6. Boja im je prozirna, ponekad zelenkasta, sa vrlo velikom prozirnošću – 4.5 metara. Struja u rijekama je prilično jaka. Rijeke Rio Toncantins, Rio Xingu, Rio Tapajos, ulaze u rijeku Amazonu sa juga.

Crna voda
Jako kisela (pH 3.5 - 5.0) i mekana voda (ponekad je tvrdoća tako mala da je namjerljiva). Usprkos tamnoj boji (boja čaja), voda je iznimno prozirna sa vidljivošću u dubinu od oko 9 metara i smatra se jednom od najčišćih voda na svijetu. Milijunima godina rijeke su erozijom raznosile Brazilska i Gvajanska visočja, stvarajući taloge pijeska. Ti talozi gotovo da i ne posjeduju minerale koji bi povećavali tvrdoću vode. Tamnu boju dobiva zbog otpalog lišća koje ispušta tanin i ostataka biljaka u vodi. Inače bi mikroorganizmi razgradili organski otpad, ali pošto ih nema, otpad ostaje i čini vodu tamnom, a tanin joj i povećava kiselost.
Budući je voda izuzetno kisela i tlo siromašno hranjivim tvarima, samo određene vrste drveća mogu živjeti u njezinoj okolici. Ista je situacija i sa insektima, kojih ima znatno manje nego u drugim dijelovima Amazone. Samo rijetki insekti mogu podnositi takve uvjete i ne predstavljaju veliki izvor hrane za ribe. I drugih životinja ima mnogo manje nego u ostalim područjima Amazone. Štoviše glavne crne rijeke su gotovo bez života, tako da ribe i ostala živa bića žive u okolnim pritocima, jezerima, močvarama i barama. Ali sve to nije spriječilo da se u ovim vodama razviju fantastično zanimljivi ciklidi: Pterophyllum, Symphysodon, Uaru ..., kao i mnogobrojne druge ribe: tetre, guramije, Arowane ... Crne vode se najčešće nalaze na područjima zapadne i središnje Amazonije. Rijeka Rio Negro je tipičan predstavnik crnih voda, a ujedno je i četvrta najveća rijeka na svijetu. Kako je tlo oko svih crnih voda siromašno hranjivim tvarima, nije pogodno za ljudsko iskorištavanje. Zbog toga i Indijanci Rio Negro zovu i Rijeka gladi.