Tropheus

Razred: Actinopterygii
Red: Perciformes
Porodica: Cichlidae
Rod: Tropheus
Vrste: annectens
           brichardi
           duboisi
           moorii
           sp. "black"
           sp. "ikola"
           sp. "mpimbwe"
           sp. "red"

Taksonomija roda Tropheus je poprilično konfuzna. Različiti znanstvenici rade drugačiju podjelu ovoga roda. Mi ćemo se zadržati na podjeli Ad Konigsa po kojem rod Tropheusa čini 8 vrsta. Među tim vrstama postoji još čitav niz geografskih varijanti. Ovisno o dijelu jezera na kojem žive, izgled iste vrste može biti vrlo različit, ali to je i jedan od razloga zašto su oni toliko popularni u svijetu akvaristike.

Nastanjuju područja cijelog jezera Tanganyika, tzv. kameni habitat - dubine do 10 metara (osim Tropheus duboisia koji živi i dublje), gdje je kamene gromade tvore mnogobrojne rupe i prolaze. Kamenje je prekriveno algama koje i čine dominantni izvor hrane za Tropheuse ali i za sve ostale ribe koje žive u tim djelovima jezera. Kako je izvor hrane ograničen i mnogo vrsta ciklida pretendira na nju, Tropheusi se smatraju vrlo uspješnim i prilagodljivim, budući su nastanili cijelo jezero. Treba istaknuti kako u jezeru postoji i dominantniji, agresivniji rod ciklida - Petrochromis, ali se ta dva roda u većini slučajeva međusobno podnose. Jedan od razloga mogao bi biti i to što Tropheusi formiraju vrlo velika jata koja broje više stotina riba, te im brojnost omogučuje veću sigurnost i više hrane. Imaju posebno građene zube kako bi što lakše mogli brstiti alge. Kod svih vrsta Tropheusa način razmnožavanja je tzv. materinsko usno leglo.

Prilikom držanja Tropheusa u akvariju potrebno je obratiti pažnju na dosta različitih čimbenika i pri tom niti jedan ne smije biti zanemaren. Osnovno pravilo je da se u akvariju drže iste geografske varijante Tropheusa kako ne bi došlo do međusobnog križanja i stvaranja neželjenih hibrida. Moguće je držati različite vrste Tropheusa, npr. moorii i duboisi, ali nikako ne dvije geografske varijante iste vrste npr. moorii

Vrlo su teritorijalni, pogotovo mužjaci koji u prirodi znaju zauzimati područja koja u dijametru prelaze dva metra i žestoko ih braniti, pogotovo od ostalih mužjaka. Zbog toga je potrebno imati jato od minimalno 10, poželjno i više do 30 Tropheusa, kako bi se njihova agresija raspodjelila. To odmah dovodi do toga da je potreban i veliki akvarij (minimalno 250 litara - poželjnije mnogo veći) pošto Tropheusi nisu maleni ciklidi (11 - 13 cm). Prilikom naseljavanja Tropheusa, treba gledati u budućnost. Naime, gotovo je nemoguće da će sve mlade ribe preživjeti i doseći spolnu zrelost. Zato je potrebno uzeti par primjeraka više, jer će se njihov broj odrastanjem smanjiti, a naknadno je vrlo teško, gotovo nemoguće, dodavati nove Tropheuse. Kod nekih vrsta Tropheusa (annectens, brichardi) u akvariju je moguće imati samo jednog mužjaka dok će kod većine vrsta i podređeni, nedominanti mužjaci uspjeti opstati ukoliko je akvarij dovoljno velik i pruža mnogobrojne zaklone i utočišta. U akvariju se stvara hijerarhijski odnos u kome svaka riba zna koja joj pozicija pripada. Zato se sve ribe trebaju istovremeno naseliti. Dodavanje nove ribe u već uspostavljeno jato riba može vrlo vjerovatno završiti tragično po došljaka.
Hrpe kamenja koje omogućuju mnogobrojne prolaze nužne su kako bi slabije ribe našle privremeno utočište. Treba napraviti više takvih međusobno odvojenih nakupina, jer ukoliko su sve međusobno spojene dominantan mužjak može zauzeti cijeli prostor, onemogučujući podređenim mužjacima životni prostor. Odvojenim hrpama kamenja radijusa oko pola metra koje idu uvis skroz do razine vode u akvariju uspostavit će se jasna granica, te će svaki mužjak braniti svoj prostor. Na dno akvarija se stavlja fini pijesak kako bi se Tropheusima što više dočarao njihov prirodni habitat. Biljke nisu neophodan inventar akvarija sa Tropheusima, ali ukoliko ih akvaristi ipak žele moguće je staviti samo najotpornije biljke (Microsorium pteropus, Cryptocoryne, Anubias, Vallisneria) koje će pomoći u održavanju optimalne kvalitete vode. Potrebna je prilično jaka filtracija i voda mora biti bogata kisikom. Tropheusi žive u područjima gdje je strujanje vode jako izraženo i voda bogata kisikom. U akvariju im filtracija treba biti 3-5 puta veća nego što je njegov volumen.

Prehrana je također jedan od najbitnijih faktora za uspješno držanje i uzgajanje Tropheusa. Tropheusi su biljojedi koji se u prirodi hrane algama. Probavni trakt im je vrlo dugačak i prilagođen takvoj ishrani sa malom količinom proteina. Hranjenje sa hranom biljnog porijekla je obavezno, kako se ne bi razvila pogubna i smrtonosna bolest - napuhnust. Znanstvenici još dvoje što ju točno uzrokuje. Izgleda da je to parazit Spironucleus koji inače živi u probavnom traktu riba. Ukoliko se riba nađe pod stresom, dolazi do slabljenja njenog imunog sustava i količina parazita se naglo poveća. Riba prestaje jesti, postaje strašljiva, izmet joj je bijeli i sluzav te dobiva napuhani izgled - zbog problema u radu bubrega. Drugi pak smatraju da je uzrokuje virus, nakon čega dolazi do rapidnog povećanja mnogih bakterija koje inače nastanjuju domaćina. Bolest je zarazna i ukoliko oboli jedna riba, obolit će i ostale. Zato je od izuzetne važnosti da se Tropheusi konstanto promatraju ne bi li se uočile promjene u njihovom ponašanju.
Tropheusi su poznati po tome da su stalno u potrazi za hranom. Odbijanje hrane ili njeno pljuvanje je prvi upozoravajući faktor. Ribu koja nije jela dan ili dva treba konstantno promatrati. Ako se pojavi bijeli, tanki, sluzavi izmet, gotovo sa sigurnošću se može reći da je oboljela i krajnje je vrijeme da se krene sa liječenjem. Nakon toga javljaju se i ostali simptomi: sakrivanje ribe, zanošenje odnosno nemogućnost održavanja ravnoteže, te ravnodušnost. Kada nastupe ovi simptomi, vrlo je teško spasiti ribu. U zadnjem stadiju riba postaje mlitava, napuhnuta je i bezvoljno leži na dnu akvarija ili pri samoj površini, te za dan-dva nastupa smrt.
Ukoliko se bolest zamjeti u ranoj fazi moguče je izliječiti ribu, koju treba odmah maknuti u akvarij karantenu da bi se spriječilo oboljevanje ostalih riba. U protivnom, bolest je smrtonosna. Neki povezuju nastajanje napuhnutosti tj. Malawi bloat sa prehranom visokoproteinskom hranom U jezeru ribe jedu malene mikroorganizme i račiće tako da povremeno mogu pojesti malene količine proteina, ali primarna prehrana im mora biti na bazi alga koja u sebi ne sadrži nikakve tragove toplokrvnih životinja. Poželjno je da akvarij bude nastanjen algama kako bi ribe imale prirodnu hranu. I hranjenje isključivo biljnom hranom, ali u prevelikim količinama može dovesti do ove opake bolesti. Zbog toga ih treba hraniti vrlo oprezno, u malim količinama koje će pojesti u vrlo kratkom vremenu. Svi iskusniji akvaristi naglašavaju da ih se nikako ne smije hraniti više od jednom na dan. Znači, prvenstveno vrsta ishrane, zatim količina hrane, kvaliteta vode, stres, određuju da li će Tropheusi oboliti. U gotovo svim slučajevima za pojavu bolesti je kriv akvarista, jer od nje u jezeru Tanganyika tropheusi nikada ne oboljevaju.

Tropheusi žive u izoliranom jezeru tisućama godina. Budući je jezero Tanganyka specifično, i ciklidi su se njemu prilagodili. Zahtjevaju konstantu kvalitetu vode. PH je najbitniji (7.3 - 9.2) dok tvrdoća vode dH 7 - 22 ne igra toliko značajnu ulogu, ali mora biti tvrda. Temperatura vode također mora biti konstantna 26 - 28°C. Osjetljivi su na povećanu količinu amonijaka, nitrita i nitrata, pa je biološki izbalansiran akvarij od nužnosti. Većina akvarista našeg područja ima "sreću" što je voda tvrda i pH visok, pa u tom pogledu ne bi trebali imati problema sa kvalitetom vode. Izmjena dijela akvarijske vode je nužna kako bi količine amonijaka, nitrata i nitrita bile minimalne. Kao i kod svih ciklida, potrebno je da kemijski sastav vode bude konstantan i da se ne događaju iznanadne i nagle promjene.

Razmnožavanje u akvariju ovisi o dva čimbenika. Ukoliko je prehrana pravilna i mužjak dovoljno agresivan, ali opet ne previše, moguća je. Ribe postaju spolno zrele i počinju se razmnožavati nakon 8 - 12 mjeseci života. Ženke obično trebaju nekoliko pokušaja kako bi uspjele odgojiti mlade. Jaja su velika (0.8 cm) u dijametru, pa ih je zbog toga prosječno između 8 - 12 (iznimno 20), inkubacija traje 24 - 26 dana ovisno o temperaturi vode nakon čega ženka ispušta već prilično narasle ribice. Parenje počinje tako da ženka ispušta jajašca i brzo ih sakuplja u svoja usta. Nakon toga dolazi do mužjaka koji ih zatim oplođuje. Smatra se da su Tropheusi razvili vrlo naprednu verziju materinskog usnog legla, jer mužjak ne upotrebljava tzv. lažna jajašca na analnoj peraji kako bi zavarao ženku. Za vrijeme dok ženka nosi jaja u ustima, nastavlja se hraniti, na taj način pomažući mladima da brže odrastu.
Moguće je odvojiti ženku u zaseban akvarij kako bi se šanse za uspeh legla povećale. Treba paziti da kvaliteta vode odgovara onoj u matičnom akvariju. Ne smiju se istovremeno stavljati dvije ženke Tropheusa u isti akvarij. Ženka će se brinuti za pomladak još nekih tjedan dana, nakon čega i nju treba odvojiti. Mlade ribe će već biti dovoljno velike i jake, pa ih ih prilično visok postotak može preživjeti. Mnogi uzgajivači primjenjuju metodu kojom se iz usta ženke vade mlade ribice. Nakon što se pažljivim promatranjem ženke utvrdi da su se ribice izlegle i da napreduju, ona se hvata. Potrebno ju je nježno primiti, ali dovoljno čvrsto kako ne bi izmakla kontroli, Glava joj se uranja u prazan akvarij i prstom ili štapićem lagano joj se otvaraju usta. Tada mlade ribice isplivaju u svoj novi dom, a ženka se vraća u zajednički akvarij. Ukoliko u zajedničkom akvariju živi isključivo jedna vrsta Tropheusa, postoji mogućnost da mlade ribice prežive i na potpuno prirodan način, kada dovoljno porastu i majka se prestane brinuti za njih.

Tropheusi su jedni od najpoželjnijih, najzanimljivijih i najkolornijih ciklida. Prehrana, kemijski sastav vode, uređenje akvarija, igraju vrlo značajnu ulogu u njihovom životu. Ukoliko im se omoguće optimalni uvjeti, omogučit će jedinstven i neponovljiv prizor svakom akvaristi.

Tropheus moorii
Prvi je Tropheus moorii-a znanstveno opisao Boulenger, 1898. godine. Žive isključivo u južnim dijelovima jezera Tanganyika, osim jedne izolirane grupe u središnjem dijelu jezera - Lyamembe - pokraj Sibwesa. Područe Lyamembe je značajno i po tome što u njemu na istom mjestu uz mooriie žive i crni mooriiji, tzv. sp. black. Većina znanstvenika je smatrala crne mooriie samo geografskom varijantom moriia. Otkriće da crni moorii i moorii žive na istom području, to demanitra. U jezeru Tanganyika živi više desetaka geografskih varijanti, što je uostalom jedna od značajki mnogih ciklida u ovom jezeru. Imena dobivaju većinom po lokalitetu na kome žive.
Kao i ostali Tropheusi, žive u dijelovima jezera gdje je dno prekriveno velikim kamenjem na kojem se nalaze nakupine algi. Dubine u kojima žive su većinom do 10 metara, iako ponegdje žive i u većim dubinama - do 25 metara. Žive u plitkim područjima bogatim svjetlošću, pa se i u zatočeništvu ne boje osvjetljenih akvarija. Premda su poznati teritorijalci, u prirodi ih se može vidjeti da formiraju velika jata od preko stotinu jedinki. Moorii je najčešći i najzastupljeniji pripadnik roda Tropheus u akvarijima, često stoga što u dućanima pogrešno nazivaju ribe, dajući im jednostavno ime Tropheus moorii. Potrebno je naglasiti da se u akvarij naseljava isključivo jedna geografska varijanta moorija, inače će doći do međusobnog križanja dviju geografskih varijanti i nastajanja hibrida. Razlike između mužjaka i ženke su vrlo malene. Određivanje spola, pogotovo kod manjih riba je gotovo nemoguće. Jedini siguran način je vizualni pregled riba, za što je potrebno dosta iskustva. Mužjak bi trebao imati veću gornju usnicu, brže rasti i imati jače izraženije boje. To ipak nisu striktni pokazatelji i ne moraju nužno biti točni.
U akvariju će Tropheus moorii biti vrlo teritorijalni. Dominanti mužjak zavladat će akvarijem, u kojem će se razviti pravi hijerarhijski odnos. Kako bi se smanjila agresivnost dominantnog mužjaka , u akvarij se naseljava jato od najmanje deset, a po mogućnosti i više riba. Treba napraviti više međusobno odvojenih kamenih brda. Najvećega će zauzeti dominantni mužjak, dok će manje naseliti podređeni mužjaci. Takav hijerarhijski odnos nije i konačan jer će svaki dan u akvariju dolaziti do interakcije i međusobnog potvrđivanja među mužjacima. Dominanti mužjak mora konstanto potvrđivati svoju dominaciju, inače će biti svrgnut od strane jačeg i odlučnijeg mužjaka. Također niti sve ženke neće biti pod utjecajem dominantnog mužjaka. Poneke će se rađe priklanjati podređenijim mužjacima. Uglavnom, takvo socijalno ponašanje mooriia je zadivljujuće i međusobni odnosi koje stvaraju unutar grupe predstavljaju vrhunac postignuća prirode.

Tropheus sp. "red"
To je Tropheus vrlo sličan mooriijima, te ga većina znanstvenika i tretira kao geografsku varijantu mooriia. No neki znanstvenici (Konings, Brichard, Houllier) su pronašli područja gdje koegzistiraju Tropheus mooriiji i Tropheus red. Ta mjesta se nalaze u Kongu - Kiku i zaljevu Nkamba u Zambiji. Tijelo im je tamno sa bordo - crvenom nijansom. Za razliku od svih mooriija koji imaju prvu crtu sa trbušnim perajama plave boje, Tropheus sp."red" ima smeđu ili crvenkastu ali nikako ne plavu. Žive u jugozapadnim područjima jezera, Kongo i Zambija, ponekad u vrlo plitkim područjima u dubinama manjima od jednoga metra. Razvili su se nakon posljednjeg velikog podizanja razine jezera, pa nisu međusobno raštrkani i udaljeni, nego tvore kompaktnu grupu.

Tropheus sp. "black"
Kao što im i samo ime govori pretežno su crne boje. Postoje različite geografske varijante, od potpuno crnih Tropheusa oko mjesta Uvira u Kongu pa da Tropheusa sa žutim ili crvenim prugama i mrljama. Većinom žive na sjeverozapadnom dijelu jezera oko poluotoka Ubwari sa čijeg područja dolazi i najpoznatiji predstavnik "Kriza Moorii" ili "Kaiser II Moorii". Žive zajedno sa ostalim vrstama Tropheusa, duboisi, brichardi, moori, što znanstvenicima daje potvrdu kako je to ipak posebna vrsta Tropheusa. Na istočnoj strani jezera su puno rijeđi. Postoje populacije kod Magare i Rumonge u Burundiju. Postoji još jedno izolirano mjesto, puno južnije - Lyamembe i Mabilibili u Tanzaniji gdje žive zajedno sa mooriijima i annectensima. U akvarijima prikazuju najviše agresije od svih drugih vrsta Tropheusa.

Tropheus brichardi
Znanstveno je opisan od strane Nelissena i Thys van den Audenaerdea 1975. godine. To je najrašireniji pripadnik roda Tropheus i može ga se naći po gotovo cijelom jezeru Tanganyika. Razlog tome je što za razliku od ostalih Tropheusa žive i na područjima koja su bogatija sedimentom, može ih se naći i u muljevitim ali u dubljim dijelovima jezera. Glavna im je karakteristika vidljivi uzorak boja na vertikalnim linijama mladih riba, što je također vidljivo i kod odraslih ženki. Smatra ih se najprilagodljivijim Tropheusima, jer jedino brichardiji imaju toliku zastupljenost u cijelom jezeru. U akvariju su dosta agresivni, te je za njih potreban i veći akvarij.

Tropheus sp. "mpimbwe"
Nalaze seu jugoistočnom dijelu jezera na području rta Mpimbwe u Tanazaniji. Premda se prije smatrao geografskom varijantom brichardia, Konings se ne slaže sa time. Pronašao je brichardije dva kilometra južnije kod rta Korongwe. Postoje dvije varijante žuta - živi na sjevernom djelu rta i naranđasta koja živi južnije. Mlade ribe nemaju jake boje kao što to imaju brichardiji, već više liče Tropheus annectensima. Ali Tropheus annectens imaju 4 bodlje na analnoj peraji dok mpimbwe imaju 5 - 7. Konings smatra da bi i malo sjevernije na području Kalila također mogli živjeti pripadnici ove nove vrste Tropheusa.

Tropheus sp. "ikola"
Premda mnogi znanstvenici ove Tropheuse stavljaju u vrstu "black", Konings ih je odvojio, označujući ih kao posebnu vrstu. Ograničeni su isključivo u području Tanzanije sjeverno od mjesta Ikola pa do Isonge - jugoistočni dio jezera Tanganyika. Formirali su zajedničku populaciju i ne postoje geografske varijante ikola. To je jedan od najreprezentativnijih i najpopularnijih Tropheusa pa ga zbog toga nazivaju i Kaiser Moorii (carski moorii).

Tropheus annectens
Opisani od strane Boulengera, 1900. godine. Najlakše ih je raspoznati po tome što imaju 4 bodljike na analnoj peraji, dok naprotiv svi drugi Tropheusi imaju 5 - 7 bodlji. Poznati su i pod nazivom Tropheus polli, kako su se prije nazivali Tropheusi sa istočnog dijela jezera. Mužjaci imaju drugačije boje od ženki, što je još slučaj samo kod brichardia i sp. "mpimbwe". Žive u gornjem djelu kamenog habitata, na malim dubinama, do 7 metara. Na zapadnom dijelu jezera može ih se naći samo na području 15-20 km oko mjesta Mtoto u Kongu. U istočnom djelu jezera su češći i žive u području od Bulu Point na sjeveru pa južno do Ikole. Vrlo je vjerovatno da su oni mlada vrsta Tropheusa, te se još nisu uspjeli proširiti na ostale dijelove jezera. Najveći su pripadnici tropheusa, dosižu do 16 cm.

Tropheus duboisi
Jedan od najčešćih i najljepših Tropheusa. Znanstveno su opisani od strane Marliera 1959 godine. Žive u većim dubinama nego ostali Tropheusi, na područjima 7- 25 metara. Na tim dubinama ima manje njihove osnovne hrane, algi, pa zbog toga moraju konstanto mjenjati područja kako bi preživjeli. Zbog toga i nisu toliko teritorijalni i međusobno povezani kao ostali Tropheusi. To u akvarijima nije slučaj, jer su tamo ograničeni sa prostorom pa i oni postaju izrazito teritorijalni. Smatra se da su prije nastanjivali cijelo jezero, ali da su evolucijom i nastankom novih vrsta Tropheusa polako izgubili primat. Tako sada žive na međusobno nepovezanim dijelovima jezera, a iz mnogih područja su jednostavno nestali.
Najzastupljeniji su u sjevernoistočnom dijelu jezera u Tanzaniji, ali ih ima i u zapadnim dijelovima Tanganyike. Na svim tim područjima žive zajedno sa drugim vrstama Tropheusa, ali su uvijek u podređenijem položaju i žive u većim dubinama, gdje ima više sedimenta a manje hrane. Prilikom prehrane uz alge pojedu i veliku količinu sedimenta, ali im njihova dugačka crijeva omogućuju da želučani sok može duže djelovati kako bi uspjeli provariti hranjive tvari.
Mlade ribe su nadaleko poznate po svojoj ljepoti. Imaju crno tijelo prošarano svijetloplavim ili bijelim točkicama. Kada odrastu, nakon godinu dana života, ribama se točke gube. Tijelo postaje crne boje sa bijelim ili žutim okomitim prugama, ovisno o geografskoj varijanti, dok glava dobija prekrasnu plavu boju. U akvariju ignoriraju druge pripadnike Tropheusa, te ih je moguće držati sa drugim vrstama Tropheusa, a smatra ih se i najprikladnijima za početak bavljenja tropheusima.

Stripping - vađenje mladih ribica iz ženke Tropheus duboisi:
Vađenje mladih ribica je izvršeno 24 dan nakon parenja. Ženka je uhvaćena tijekom noći kada su ribe inače najmirnije i najlakše ih je za uloviti. Kaziprstom lijeve ruke otvore joj se usta, dok se desnim palcem i srednjakom stimuliraju škrge kako bi riba lakše disala. Ženka polako ispušta malene ribice. Ponekad je postupak lagan, ponekad treba više vremena i truda. Bitno je da ženka cijelo vrijeme ostane pod vodom, kao i da postupak bude što brži i bezbolniji. Nakon vađenja, ženka je vraćena u matični akvarij, dok su mlade ribice privremeno stavljene u malo mrijestilište, gdje su odmah spremne za hranjenje.