Latimerija (Latimeria chalumnae) "živi fosil"

Razred: Sarcopterygii
Red: Coelacanthiformes
Porodica: Latimeriidae
Rod: Latimeria
Vrsta: chalumnae

Mnoge vrste resoperki, nalik latimeriji, najpoznatijoj danas živućoj resoperki, pronađene su kao fosili. One nisu velike, duge su otprilike tridesetak centimetara. Primjerci nekih vrsta resoperki poznati pod nazivom celakant (prema obitelji Coelacanthiformes), pronađeni su čudesno očuvani u svakoj pojedinosti, sa svakom ljuskom i vrpčastom perajom. Mladi primjerak te ribe otkriven u stijenama Illinoisa s tragovima žumanjčane vrečice pod trbuhom, jasan je u svakoj pojedinosti. Naročito mnogo ima ih u slojevima starim otprilike 400 milijuna godina, a poslije ih je sve manje i nijedan primjerak nije pronađen u kamenju mlađem od 60 milijuna godina. Budući da su živile u razdoblju najezde na kopno i da su nesumnjivo imale peraje nalik udovima, moglo bi se zaključiti da su to bila bića od kojih su potekli prvi kopneni kralješnjaci. Zbog toga su se njihovi fosili proučavali s velikom pažnjom.

A onda, 22. prosinca 1938. godine, ribarski brod s potegačama, što je ribario nedaleko jugoistočnog rta afričke obale, izvukao je čudnu ribu. Bila je velika, duga gotovo 2 metra, snažnih čeljusti i teških oklopljenih ljusaka. Pošto je taj ulov iskrcan u gradu East London, kustos malog mjesnog muzeja, gospođica Marjorie Courtenay-Latimer došla je pogledati lovinu. Primjetila je da je riba vrlo neobična, pa iako nije bila stručnjak za ribe, bila je uvjerena da je ta vrlo značajna riba.
Obratila se pismom profesoru J. B. L. Smithu, sa Sveučilišta Rhodes u Grahamstownu. U pismu tom priznatom kemičaru i ihtiologu, velikom znalcu afričkih riba, opisala je i nacrtala kakvu je ribu pronašla. On ju je odmah prepoznao kao resoperku, ali potpuno nove vrste koja se razlikovala od fosilnih ostataka. Nazvao ju je Latimeria chalumnae (po njezinom pronalazaču i rijeci Chalumna) i izvjestio iznenađenu javnost da je još živo biće za koje se vjerovalo da je izumrlo prije 60 milijuna godina.

To otkriće je pozdravljeno kao znanstvena senzacija stoljeća, pa je otpočelo veliko traganje za drugim primjercima. Leci i plakati sa slikama latimerije i ponudom visoke novčane nagrade podijeljeni su u bezbrojnim ribarskim selima načičkanim duž obala južne i istočne Afrike. Ali bez rezultata. Tek 1592, poslije četrnaest godina, kad se znanstvenicima već učinilo da se ta čudnovat riba pojavila sasvim slučajno, ulovljena je i druga, ali ne uz obalu južne Afrike nego tisuću milja dalje, kod Anjouana, jednog od sićušnih Komorskih otoka, koji leže u Indijskom oceanu, na pola puta između Madagskara i obale Tanzanije.

Prvi primjerak je, kako se činilo, samo zalutao u afričke vode, jer su ribari s Komora rekli da im celakant nije nepoznata riba. Svake godine ulove jedan ili dva primjerka na dubini od 200 do 300 matara. Od tog vremena ulovljeno je i proučeno preko 170 primjeraka resoperki, pa je paradoksalno da znanost sada zna više o latimeriji nego o mnogim ribama kojih ima u izobilju. Ulovljena je i bremenita ženka s mladima kod kojih su utrobe bile kanalićem vezane za svoje žumanjčaste vrečice baš kao i ono fosilno mladunče pronađeno u Illinoisu, što dokazuje da ta vrsta ne odlaže jaja, već rađa žive mlade. Nedavno je otkrivena i druga vrsta (Latimeria menadoensis) u morima Indonezije. Danas se pretpostavlja da je evolucija kopnenih kralješnjaka započela od početnih oblika resoperki, no više o tome pročitajte u sljedećem tekstu.

Najezda na kopno
Prije nekih 350 milijuna godina u baruštinama slatke vode ribe su se počele izvlačiti iz vode preobražavajuči se u prve kralješnjake koje su naselili kopno. Da bi prošle tu granicu, morale su poput prvih kopnenih beskraljšnjaka riješiti dva problema: kako se kretati u životnoj sredini bez vode i kako primati kisik iz zraka. Danas je još živa riba koja uspješno rješava ovaj problem, a to je tropska skokunica. Nije u bliskom srodstvu s onim ribama koje su pionirski osvojile kopno, pa prilikom usporedbe treba biti oprezan, ali na taj način možemo donekle naslutiti kako je taj sudbonosni korak izvršen.

Skokunice su dugačke samo nekoliko centimetara i žive u mangrovim močvarama i blatnim morskim rukavcima tropskih područja. Neke od njih čak vise na svodovima zračnog korijenja mangrovih stabala ili se penju po njihovim deblima. Kreću se tako da naglim savijanjem stražnjeg dijela tijela odskakuju naprijed. No znaju i za pouzdaniji, mirniji način kretanja pomoću prednjeg para prsnih peraja. Svaka od tih peraja ima mesnatu osnovu poduprtu iznutra kostima pomoću kojih se riba otiskuje prema naprijed. Takve peraje su slične onima u skupini primitivnih koštunjača, koje su živjele u onom dalekom razdoblju kad se krenulo prema kopnu.

Ali kako su prve ribe riješile problem disanja izvan vode? Skokunica i neke druge labirintnjače uspijevaju u tome tako da napune usta vodom te okretanjem glave oplahuju vodu po ustima da bi izvukle iz nje kisik. Dio kisika upijaju izravno iz zraka kroz svoju mokru kožu, ali tako mogu ostati izvan vode samo kratko vrijeme. Međutim, postoji životinja koja je i za to pronašla riješenje. Brojne močvare oko poplavljenih nizina uz afričke rijeke pretvaraju se za vrijeme sušne sezone u stvrdnuto, suncem zapečeno blato. Unatoč tome jedna riba, dvodihalica, uspijeva udišući zrak preživjeti u tom suhom blatu. Kako se voda povlači i nestaje, riba dvodohalica ukopava se duboko u blato. Tamo se svije u klupko, repom omota glavu i izlučuje sluz, pa i sebe i rupu u kojoj se smjestila obavije sluznim ovojem. Kad sunce izvuče i posljednje ostatke vlage iz blata, sluz nalikuje na suhu pergamentnu ovojnicu.

Dvodihalice imaju u ždrijelo izvučen mjehur koji je nastao od dijela prednjeg crijeva i koji je vezan otvorom za usnu, odnosno nosnu šupljinu, pomoću koje mogu udisati atmosferski zrak. Ukopavajuči se, riba u blatu iskopava kanalić promjera 2 do 3 centimetra tako da kroz taj kanalić može primati zrak preko sićušnih otvora na stijenkama sluznog omotača. Stežući vratne mišiće, riba uvlači zrak i vodi ga do zračnog mjehura, koji predstavlja u stvari prvotnu plućnu vrečicu. Stijenke mjehura su ispunjene krvnim žilama koje upijaju plinoviti kisik, pa tako funkcioniraju kao pluća zahvaljujući kojima dvodihalica može preživjeti nekoliko mjeseci, pa čak i nekoliko godina.

Fosilni ostaci dvodihalica često se nalaze u istom geološkim naslagama koje sadržavaju i resoperke. Ove dvije skupine riba imaju sposobnosti koje su morale steći drevne ribe da bi krenule na kopno, ali ni za jednu od te dvije skupine ne možemo tvrditi da su upravo njihovi potomci konačno naselili kopno. Obje su isključene zato što se kosti njihovih lubanja toliko razlikuju od kostiju prvih fosilnih vodozemaca.

Međutim, postoji i treća vrsta riba koja je pronađena u naslagama tog razdoblja. Pripada istoj širokoj skupini resoperki i dvodihalica, peraje su joj nalik nogama i vrlo je vjerovatno da je u predjelu prednjeg crijeva imala zračni mjehur ili plućnu vrečicu. Ali na lubanji su otkrivene presudne karakteristike koje nemaju ni resoperke ni dvodihalice – prolaz koji povezuje nosnice sa svodom ždrijela. To je karakteristika koju imaju svi kopneni kralješnjaci, što nesumnjivo potvrđuje da je ta fosilna riba vrlo bliska liniji pravodozemaca. Nazvana je Eusthenopteron. Ta bića su se, tokom milenija, lutajući za hranom, sve spretnije kretala po tlu i uspješno disala izvan vode, te se razvile u prve vodozemce.

Idućih stotinu milijuna godina vladali su zemljom, izrasli su 3 ili 4 metara u dužinu, a čeljusti su im bile načičkane nizovima čunjastih zuba. Naposljetku su ih nadmašili gmazovi, pa im se broj znatno smanjio. Zbog toga su u kasnijim geološkim razdobljima fosili vodozemaca vrlo rijetki, a postoje i dugotrajne praznine u njihovoj fosilnoj povijesti. Današnji oblici razlikuju se od prvobitnih u mnogim značajnim obilježjima, pa su veze između njih i dalje predmetom nagađanja i suprostavljanja. Živući vodozemci koji nas izgledom najviše podsjećaju na prvotne vodozemce su daždevnjak i vodenjak. Najveći među njima (Andrias japonicus) živi u rijekama Japana i naraste u dužinu do 1.5 metara.